„BEŽIM“ U BEOGRAD
ŽOZEF-IVAN LONČAR
PUSTITE ME DA SE ODMORIM!
Pančevo, 29. januar 2021. (7529)
Napomena urednika media portala “Oli Well Be World”:
Ovo je šesti nastavak teksta “Filozofije marketinga”, autora Žozef-Ivan Lončar.
Prvi deo: “Ne postoji budućnost. Postoji sadašnjost”, objavljen 25.12.2020.
Drugi deo: “Kratkoročno pobedilo dugoročno”, objavljen 01.01.2021.
Treći deo: “Pustite me da se odmorim!”, objavljen 29.01.2021.
Četvrti deo: “Četiri godine momaštva”, objavljen 08.02.2021.
Peti deo: “Ja i politički život”, objavljen 16.02.2021.
„BEŽIM“ U BEOGRAD
Nekako se desilo da sam posle jasnih peripetija (može se čitati i pritisaka), kada dobijam raskid radnog odnosa (oprobanim metodama ukidanja radnog mesta u KULTURNO-PROPAGANDNU CENTRU u Pančevu gde smo, 1. januara 1963. osnovali (pokojni) Borislav Milanović (Bora Konj) i ja, OZEPIP, Odeljenje za ekonomsku propagandu i publicitet (svesna asocijacija na zagrebački OZEHA ili sarajevski OZEBIH), pružajući usluge firmama Južnog Banata. Odlično smo prihvaćeni i pravimo dobre finansijske rezultate. Jedan od značajnijih poslovnih partnera je upravo 6. OKTOBAR gde, uglavnom, štampamo ambalažu za potrebe privrede (naš industrijski i grafički dizajn) a počinjemo da im projektujemo i izvodimo štandove na sajmovima (Od Sajma tekstila u Leskovcu, preko beogradskog Sajma tehnike i prvog Sajma hemije (farmaceutskih proizvoda), do Jesenjeg zagrebačkog velesajma, kultne sajamske priredbe na prostoru ondašnje Jugoslavije.
Pritisku da me otpuste odoleva Laslo Wagner, upravnik KPC koji je na društvenim dotacijama. I njega smenjuju (uspešnu karijeru okončava u Novom Sadu kao direktor ZVEZDA FILMA), a reorganizacijom poslovanja, ukidaju Odeljenje OZEPIP. Ne znajući za sve te pritiske i kombinatorike, odlazim na bračno putovanje. Po povratku uručuju mi Rešenje o otkazu. Platio sam cenu događanja u UTVI jer je novi, čelni čovek, vrlo važan drug u opštinskim strukturama i dugo je pamtio. „Pravi“ venčani poklon, a Mirjana u drugom stanju.
Komercijalni direktor grafičkog preduzeća čuo je da sam nezaposlen i nudi mi da postanem šef prodaje. Ne znam kako je do toga došlo jer ni u jednom grafičkom preduzeću širom Jugoslavije nisu postojale prodajne službe već „prijem poslova“ preko šibera na vratima, stojeći – i kupac (naručilac) i prodavac.
Na Prvoj izložbi ambalaže i pretpakovanih proizvoda SAVROPAK 65 u Holu Doma sindikata u Beogradu, dobijamo Diplomu kao najoriginalniji izveden štand, a drugu za prvu kutiju keksa u punom koloru ikada proizvedenu (do tada u Jugoslaviji).
Pošto štampamo i časopis SAVREMENO PAKOVANJE, jednog dana upoznajem tada već slavnog i autoritativnog Novicu Vučetina, glavnog i odgovornog urednika časopisa i izvođača navedene izložbe. Posle nekoliko poslovnih susreta, dobijam ponudu da pređem kod njega i postanem urednik publiciteta. Ponuda koja se ne odbija.
Tada, uglavnom, i u Jugoslaviji dominira zanimanje „akviziter“, časni naziv posla na kome je nastala propagandna industrija u SAD. To zvanje je i danas u upotrebi, pogotovu ako je akviziter nosilac „prokure“, dokumenta koji ukazuje na obim slobode u pregovaranju sa oglašivačima. To je bila značajna prednost jer je ulivala poverenje kod naručilaca oglašavanja, kasnije i drugih tržišnih aktivnosti.
Pretpostavljam, štovani čitaoci ovog teksta (izraz koji češto koristi književnik i publicista – Basara), da mnogi od vas i ne znaju šta znači ovaj termin. To je registrovan pisani dokumenat koji potpisuje direktor firme koja izdaje zaposlenom „prokuru“ koji, tako, postaje „prokurist“ sa jasno opisanim stepenom prava u poslovanju koji se, na zahtev klijenta, smeo i pokazati i dozvoliti njegovo čitanje od strane zainteresovanog, potencijalnog ili postojećeg partnera. „Prokura“ se izdavala za izvršenje jednog – određenog posla ili na definisan vremenski period.
Kod nas ovaj drugi deo opisa, koliko znam, nikada nije saživeo. Uglavnom su se tako nazivali penzionisani vojnici i policajci kod skupljanja oglasa. Nisam siguran da je iko od njih dobio taj dokumenat „prokuru“. Bili su a i danas je tako, nagrađeni procentima od dobijenih poslova. Termin „akviziter“, kao i „komercijalista“ je nešto ružno i uveden je naziv „producent“ kao kod proizvođača američkih igranih filmova.
Manje birokratizovane firme uvele su naziv „urednik publiciteta“. Imali su malo prošireniju slobodu u pregovorima i u pokretanju određenih tržišnih aktivnosti.
Tako sam i ja, 1. januara 1966. prešao da radim u SAVREMENO PAKOVANJE na opisano radno mesto. Početkom 1968. postao sam i direktor prodaje.
Često sam o tome pisao i govorio, sredinom te godine, Upravni odbor UEPS-a postavio me je za glavnog urednika glasila „Ekonomska propaganda“. Period 1966 – 1973. moje je zlatno doba. Prvo, upoznao sam sve velikane na tržištu marketiških i srodnih usluga ne samo u Jugoslaviji nego širom sveta.
Neposredno sarađujem sa dva velikana: Novicom Vučetinom i Mirkom Markovićem, obojica diplomirani ekonomisti, poliglote i izrazito kreativni, bez obzira što je Mirko (Marković) godište moje mame. Energični, kao posebna karakteristika koja je, i dan-danas, slabije prisutna kod mnogih.
Nebrojeno stručnih članaka su napisali u „Ekonomskoj propagandi“, glasilu UEPS-a, kasnije i u „Privrednoj propagandi“. Kasnije sa promenjenim ulogama. Kao njihov učenik postajem glavni i odgovorni urednik. Imajući u vidu tehnološko-proizvodne procese, moram da kažem da su glavni urednici određene rukopise čitali po tri-četiri puta, ponekad i češće. Temeljitije nego što se čitaju udžbenici kada se pripremaju ispiti.
Prvi put kada se dobije rukopis, pogotovu ako je to proizvod inicijative autora. Da li ga prihvatiti i objaviti ili ne.
Drugi put temeljitije. Već se radi na redakciji rukopisa.
Treći put kada se dobiju otisci slogova i kada se vrši korektura i finalna redakcija.
Četvrti put kada se radi superrevizija rukopisa uoči same štampe.
Eto, o tome mislim da nikada nisam pisao, tako sam mnogo toga učio. I naučio.
Nisam siguran da li sam više naučio tako čitajući rukopise mnogih elitnih autora ili na kreativnim radionicama, kongresima, simpozijumima i festivalima, kada sam gledao „svojim očima“ i slušao „svojim ušima“, prezentacije poslovnih slučajeva. Od načina utvrđivanja problema ili realnosti postavljenih ciljeva, do primenjenih tržišnih aktivnosti i načina egzaktnog merenja ostvarenih rezultata (koji ne moraju uvek da budu izraženi fizičkim obimom prodaje, ostvarenim finansijskim rezultata ili nekim trećim merenjima).
Od Japanaca sam najviše naučio kako se pamti.
Leave a Reply
Want to join the discussion?Feel free to contribute!