Pobednik 20. jubilarnog nacionalnog kupa u robotici „Eurobot Srbija“ je tim „Mi robotics“ koji čine: Andrej Zivlak, Slaven Petković, Aleksa Stevanović, Srđan Apostolović, Aleksandar Lalić, Andrija Mirosavljev, Petar Lazić, Aleksandar Kičić, Ksenija Baraković, Petra Mićanović i Lazar Đurović. Oni će se, i ove godine nadmetati sa još 200 timova u Parizu na evropskom takmičenju od 17. do 20. maja.
Srbija je jedini predstavnik regiona već dugi niz godina, i da su rezultati robotičara izuzetni, s obzirom na to da na kvalifikacionom turniru za “Eurobot” u Francuskoj učestvuje oko 200 ekipa i pravi je izazov pobediti ih. A mi smo trenutno bez premca na nivou Evrope. Već dugi niz godina smo rame uz rame s timovima iz Francuske, Švajcarske, Nemačke, Belgije… Pored njih, među najboljima, naći će se još dva plasirana tima iz Srbije: „ Memristor“ i „+381 robotics“. Valja napomenuti da su sva tri tima koja će nas predstavljati u Francuskoj sa FTN Novi Sad.
Takmičenje je organizovao Fakultet tehničkih nauka u Novom Sadu, a održano je u holu Naučno tehnološkog parka u Novom Sadu 22. i 23. aprila 2023. godine. Najviše timova je iz Novog Sada, a takmičili su se sa kolegama iz Beograda i Šida. Svi timovi dobili su u septembru od “Eurobota” projektni zadatak na osnovu koga su od nule pravili i programirali svoje robote za ovo takmičenje. Projektni zadatak menja se svake godine, a prve tri ekipe sa domaćeg takmičenja rešavaće isti zadatak i na Evropskom prvenstvu u robotici “Eurobot 2023“. Ove godine na temu „Višnja na mojoj torti“ takmičari su morali da pokažu svoje znanje i veštine iz programiranja i mašinstva, ali i timski rad. Stolovi su „postavljeni“ kao stolovi za ručak dimenzija 2×3 m, a roboti su imali zadatak da pločice različitih boja koji predstavljaju tortice sakupe, sortiraju po određenom redosledu. Na označena polja plave ili zelene boje, koja predstavljaju tanjire postave i svaku torticu ukrase trešnjicom na vrhu. Timovi su imali 100 sekundi da reše ovaj zadatak pa je pobednik mečeva biran na osnovu toga čiji robot prvi ispuni zadatak, odnosno uradi više zadataka od konkurentskog robota.
Poželimo sreću ovim mladim, pametnim, preduzetnim ljudima, u nadi da će i ove godine postići najbolje uspehe.
Osoba za kontakt je Aleksandar Kičić, mob.tel 0637202251
Tekst napisala: Mirjana Stevanović, 24. aprila 2023.
Dan pre Vaskrsa, jednog od najradosnijih hrišćanskih praznika, održana je tradicionalna 5. manifestacija „Vaskrs na Paliću“. Program je bio namenjen pre svega najmlađima, a manifestacija je i ove godine imala turistički, kulturni i humanitarni karakter.
Kada govorimo o Vaskrsu, nezaobilazni deo tog praznika je ukrašavanje jaja. Mališani koji su u subotu bili na Paliću su pre samog ukrašavanja imali zadatak da jaja pronađu. Sve je to deo tradicionalne manifestacije “Vaskrs na Paliću”, koja je organizovana peti put. Ukrašena jaja su posetioci mogli da “kupe”, a prihod od prodaje je namenjen Plesnom studiju “Boombox”, kao pomoć za njihov odlazak na takmičenja. Sakupljeno je 4.300 rsd na ime donacije, a iznos je uplaćen na račun studija. Dogadjaj je počeo kulturno umetničkim programom, gde su pored plesača “Boombox”-a, učestvovali novi „Omladinski hor“, kao i đaci Osnovne škole “Matko Vuković” iz Subotice.
OŠ „Matko Vuković iz Subotice“ zajedno sa svojom direktoricom Mirjanom Stevanović, Poznati su po tome da obeležavaju sve praznike koji su značajni. Vaskrs je najradosniji, najveći, najlepši hrišćanski praznik, a ovaj subotnji povod, gde je bio i jedan gest čovekoljublja, u kome su pomogli da njihova deca plesači Dance studija “Boombox” odu da se takmiče, da pokažu šta znaju i koliko su toga naučili. Mirjana Stevanović, direktorka škole “Matko Vuković” iz Subotice je poznata da neguje u školi pored sticanja znanja, pre svega osećaj za drugog čoveka, za čovekoljublje, za davanje, a Vaskrs jeste praznik u kome se daje
Tokom manifestacije su na Paliću izložena i dva velikčanstvena jajeta, koja su ukrašavali đaci Politehnike škole, i članovi Edukativnog centra “Mali Princ” sa decom članom Kluba za decu sa invaliditetom i ptijateljima “Zvuci srca Subotica”.
Olivera Imbronović, predsednica Udruženja “Jogi”, kao glavnog organizatora manifestacije je predstavila da je simbolika veličanstvenog jajeta- unetničkog dela, da se širi ljubav, radost i dobrota i da usrećuje ljude. Motivi na njima zapravo – šta volim u Subotici i na Paliću – i samim tim su celogodišnje teme, Drugo jaje su oslikali iz Edukativnog centra “Mali princ”, jer se lepo povezalo da knjiga Mali princ ove godine puni 80 godina, i samim tim su i elementi na tom jajetu povezali bajku Malog princa i našu Suboticu i Palić, sve u jednoj lepoj simbolici. Jaja su od stiropora i donaciju su “Masterplasta” iz Subotice.
“Vaskrs na Paliću” je prvi put organizovan 15.04.2017. godine, i od tada predstavlja neizostavni deo turističke ponude tog mesta.
Posebna zahvalnost brojnim medisjkim kućama, koje su kvalitetno i na profesionalan, a opet zanimljiv način prenele atmosferu sa ove manifestacije, koja će nastaviti da živi svake godine. Učinićemo sve da “6. Vaskrs na Paliću” bude organizovan i u zatvorenom delu “Velike terase” na Paliću, jer je temperatura vazduha i oštrina vetra inicirala da poboljšamo uslove i opuštenije svi ukrasimo jaja.
Premijera Gala večeri “New York” u Hotelu Prezident na Paliću, autorke ideje, koordinatorke od ideje do realizacije, kao i glavne domaćice na događaju, Olivere Imbronović se desila 18.03.2023. od 19-21.00 h.
Za sve je kriv masteršef Gašpar Stantić, rođeni Subotičanin, koji je u susretu na pet minuta sa Oliverom rekao “Želim da kuham kod Vas u Hotelu Prezident na Paliću”. Posle uspešnog nastupa na 44. Međunarodnom sajmu turizma u Beogradu i ostavrenim novim kontaktima, potvrđenim lepim pričama i poznanstvima, a poverenjem u svoj tim, brzo je osmislila logičan naziv “New York”. Ovaj grad je bio odskočna daska za Gašpara, a Olivera je predstavila 2 subotička brenda na Fancy Food Show u New Yorku (2004. neXt sokove, a 2008, WOW vina).
Iako je Hotel Prezident Palić već 13 godina u “lex specijalis” pravnoj poziciji, zadovoljni stalni gosti, dobra atmosfera u Hotelu među zaposlenima, koji svoj posao rade savesno i posvećeno, dali su Oliveri dobru osnovu da za 10 dana spremi gala veče. Ali, ideja se odmah proširila i na 2, veče kao nova premijera poslovne gala večeri “NY 4 B2B”.
Ovo su dva autorska dela Olivere Imbronović i svako kopiranje će biti procesuirano.
Doživite Gala veče New York fine dine u jedinstvenoj atmosferi hotela Prezident na Paliću.
Vrhunski gastronomski užitak prirediće nam Gaspar Stantic, masteršef sa brojnim svetskim nagradama i iskustvom. Autor je brojnih kulinarskih knjiga, sedamdesetih godina bio kuvar engleskoj kraljici u Hong Kongu i Kuvajtu, 4 godine je bio kuvar Donalda Trampa a 1992. njegov restoran je ušao na listu 100 najboljih restorana u USA. Uz mladog Sašu Milankovića, prirediće vam vrhunske specijalitete koji će dugo ostati u vašem sećanju.
Posebnu ekskluzivnu atmosferu dočaraće muzički trio “Contrabayando”, kontrabas – David Sič, harmonika – Miroslav Idić i
bubnjevi – Zoltan Šanta,
koji će na autentičan i nov način interretirati klasične francuske šansone, jazz i gipsy swing ritmove sa početka veka, tango, rumbu, balade i valcere a na repertoaru će biti i dobro poznate balkanske, klezmer i ciganske narodne melodije. Verujemo da će vas ritam ovih melodija prepustiti potpunom užitku i razgaliti vaša srca. https://youtu.be/f1c0mvsmJKY
Za sofisticirani ugođaj i specijalno dekorisani prostor biće zadužena Anikvarnica i zalagaonica Francuz, a za pribor za jelo Muzej porcelana.
Uz nadaleko čuvena palićka vina Vinarije Tonković, prvi ples zaplesaće Miljana Stajić, stihove čitati Ljiljana Crnić, premijera priče iz knjige Dejan Stanković.
Za mirisnu atmosferu će obogatiti mirišljave sveće Yassential by Jasmina Mrdalj.
Bio sam referent publiciteta časopisa „Savremeno pakovanje“ od l. januara 1966. godine. Nije bilo proizvođača ambalaže a da ga nisam posetio: papir, karton, staklo, plastika, metal, pluto… Tu su već bile i posete ino proizvođačima mašina i materijala, štamparskih boja i drugih grafičkih materijala. Sajmovi papira i drugih ambalažnih materijala i mašina za štampu i za pakovanje: Keln, Diseldorf, Minhen, Pariz, Milano i proizvođači iz svih mogućih država. Dosta sam pisao o svemu tome. Kod nekih, odlazio sam sa izmišljenim i objavljenim oglasima, jasno konkurentskih, a posle dobijenih pravih narudžbina odlazio kod onog prvog i pokazivao oglasna rešenja ovih drugih. Grafički urednik bio je grafička legenda Đorđe Prudnikov a ja sam bio inicijator, koncepcioner i tekster. Bili smo uspešan tandem a klijenti više nego zadovoljni.
Da bi se bolje razumelo, tada nije bilo samoposluga, pogotovu ne supermarketa i slično i proizvodi upakovani u ambalažne materijale. Od starih novina trgovac je pravio „fišeke“ i tu je sipao ono što ste čitali sa spiska nabavke. Trgovac je stajao iza tezge a iza njega roba, najčešće u rinfuzi, a kupac ispred tezge.
Mi smo, na neki način, menjali svet.
Već sam navodio imena mojih najboljih učitelja: Novice Vučetina i Mirka Markovića, obojica diplomirani ekonomisti (po sadašnjem – tada se to drugačije zvalo). Bili su sjajni poznavaoci međunarodne prakse jer su se služili i francuskim, i italijanskim, i nemačkim jezikom, čije se teorije o ekonomskoj propagandi i publicitetu u mnogome razlikuju. Jasno, i engleskim, tako da su mogli izvlačiti komparacije, počesto adekvatnije u korist našeg podneblja i mentaliteta u odnosu na tržište SAD, izvorište teorije marketinga ali iz njihove, američke dioptrije.
Obojica učestvuju u stvaranju UEPS-a i vodeći su autori stručnih članaka u glasilu i na kursevima. Možete li da zamislite da se, 1961. na jednom od seminara, izučavala psihologija u ekonomskoj propagandi. I da je bila skripta napisana na tu temu.
Zašto ih posebno izdvajam. Nikada ih nisam pitao, niti su oni o tome govorili. Pretpostavljam da su oni inicijatori mog izbora na mesto glavnog urednika periodičnog časopisa „Ekonomska propaganda“.
Zbog izrazitih nesuglasica koje, na momente, poprimaju i političke konotacije između istovetnih udruženja Srbije, Hrvatske i Slovenije zbog načina formiraranja i sadržaja rada SEPJ-a, Saveza ekonomskih propagandista Jugoslavije (inicijativa iz Beograda i Sarajeva protiv koje su energično protiv Hrvatska i Slovenija), dolazi do prekida i u izdavanju glasila UEPS-a „Ekonomska propaganda“.
Na sednici UO UEPS-a (predsednik Dragan Karišić, direktor preduzeća za ekonomsku propagandu i publicitet FORUM, osnovanog aprila 1948, inače po struci građevinski tehničar), imenuju me za glavnog urednika „Ekonomske propagande“, bez mog znanja i pristanka. Odgovorni je Radmilo Dimitrijević, generalni direktor preduzeća OBLIK, potom EKONOMSKE PROPAGANDE. Tih godina u Jugoslaviji (šezdesetih) posluje oko pedesetak specijalizovanih preduzeća, zavoda i instituta na poslovima ekonomske propagande, publiciteta, opremanja štandova po sajmovima, kreiranje i proizvodnja ambalaže, poslovne galanterije (poslovnih poklona naročito uoči novogodišnjih praznika – Božić i Srpska nova godina su reči koje se izgovaraju u tišini ali se, uveliko, dele poslovni pokloni različitih vrednosti). Zidni kalendari postaju vrhunac produkcije, počesto na svetskom nivou (Industrija kablova Svetozarevo (sadašnja Jagodina); JAT; Energoinvest, Sarajevo; Iskra, Kranj; Gorenje, Velenje; sve veću pažnju izaziva farmaceutska industrija: Galenika, Pliva, Krka, Lek. I pored očitog i naglog razvoja ekonomske propagande (setite se Uredbe Vlade FNRJ iz 1953. o kojoj sam često pisao), najveći novac prave izdavači poslovnih (privrednih) adresara. Njih čak šesnaest iz skoro svih krajeva u Jugoslaviji. Da bih vam dočarao sintagmu „najveći novac“, najuspešniji izdavač bio je beogradski „Privredni pregled“. Do tada poznat po jedinim dnevnim poslovnim novinama istoimenog naziva u državi. Započeli su u jednom podrumu zgrade nekadašnjeg „Jugoeksporta“ na Trgu republike, na skretanju ka Makedonskoj. Završili su u velelepnoj zgradi u Maršala Birjuzova ulici, na izlasku iz tunela ka Zelenom vencu. Pored velelepne i visoke zgrade, montirana je najsavremenija štamparija sa rotacionom štampom pomenute novine (sa dnevnim tiražom od desetak hiljada primeraka).
Neko je shvatio da to ipak nisu ekonomska propaganda i publicitet koji su potrebni jugoslovenskoj privredi a sve više se priča i o marketinškim istraživanjima i Kongresu „Esomar“ u Opatiji, kada se koristi pozitivna klima i osniva JUMA, Jugoslovensko udruženje za marketing.
Da se ne ponavljam. Jednog dana pozvan sam kod generalnog direktora OBLIKA, druga Radmilo Dimitrijevića. Bez mnogo reči, pruženo mi je rešenje o postavljenu za glavnog urednika glasila UEPS-a, „Ekonomska propaganda“.
I, evo, pedeset je peta godina kako, skoro pa dnevno, pišem.
Ponekad se posvađam sam sa sobom, da šreskočim ponešto. Da se napravim da nešto nisam video, čuo, pročitao. Da ne iznosim svoje opservacije – pozitivne ili negativne, nebitno je, „kritičke boce“ a, sve češće, „žestoke ocene“.
Tešku bitku vodi Žozef sa Ivanom. I obrnuto.
OLIVERA U MOJ ŽIVOT
Kada mi se javila Olivera (Imbronović), koju još nisam lično upoznao ali sam primetio njeno ime i zanimljiv način pisanja iz širokog opusa interesovanja, kada mi je ponudila da napišem za njen medija-portal o istorijatu posleratnog razvoja ekonomske propagande u Jugoslaviji (mislim na vreme od 1945), posebno u Srbiji, ni ona ni ja nismo baš bili sasvim sigurni u šta smo se „uvaljali“.
Do sada, ko je hteo, a i vremenski stigao, pročitao je moja dva, uslovno rečeno, kazala.
Sledeći, koji pripremam, posvećen je „samoubistvu“ sve većeg broja „Advertising Agency“, čiji je broj u silaznoj putanji i u sve jačem zamahu. Taj čin ubrzavaju i mnogi koji tvrde i ukazuju da je digitalni marketing jedino rešenje razrešenja sve vidnijih problema, da je DM jedino rešenje, toliko uspešno da je klasičnu filozofiju marketinga poslao u muzej
Moje godine (osamdeset prva mi je), ukazuju da bih, ogromnom broju čitalaca Oljinog portala i marketinških poslenika, sigurno mogao biti otac, mnogima deda a ponekim i pradeda.
I ne samo zbog toga, odlučih se da napravim svojevrsnu pauzu, da pripremim i napišem prilog i ponudim čitalaštvu rukopis pod neuobičajenim naslovom: PRESEDAN.
Onda će mnogi, tako pretpostavljam, bolje razumeti „šta je pesnik hteo da kaže“, najavljujući serijal: WFA – MEĐUNARODNO UDRUŽENJE OGLAŠIVAČA. UTICAJ NA STANJE I RAZVOJ TRŽIŠTA OGLAŠAVANJA. ČIJE INTERESE BRANI.
Nekako se desilo da sam posle jasnih peripetija (može se čitati i pritisaka), kada dobijam raskid radnog odnosa (oprobanim metodama ukidanja radnog mesta u KULTURNO-PROPAGANDNU CENTRU u Pančevu gde smo, 1. januara 1963. osnovali (pokojni) Borislav Milanović (Bora Konj) i ja, OZEPIP, Odeljenje za ekonomsku propagandu i publicitet (svesna asocijacija na zagrebački OZEHA ili sarajevski OZEBIH), pružajući usluge firmama Južnog Banata. Odlično smo prihvaćeni i pravimo dobre finansijske rezultate. Jedan od značajnijih poslovnih partnera je upravo 6. OKTOBAR gde, uglavnom, štampamo ambalažu za potrebe privrede (naš industrijski i grafički dizajn) a počinjemo da im projektujemo i izvodimo štandove na sajmovima (Od Sajma tekstila u Leskovcu, preko beogradskog Sajma tehnike i prvog Sajma hemije (farmaceutskih proizvoda), do Jesenjeg zagrebačkog velesajma, kultne sajamske priredbe na prostoru ondašnje Jugoslavije.
Pritisku da me otpuste odoleva Laslo Wagner, upravnik KPC koji je na društvenim dotacijama. I njega smenjuju (uspešnu karijeru okončava u Novom Sadu kao direktor ZVEZDA FILMA), a reorganizacijom poslovanja, ukidaju Odeljenje OZEPIP. Ne znajući za sve te pritiske i kombinatorike, odlazim na bračno putovanje. Po povratku uručuju mi Rešenje o otkazu. Platio sam cenu događanja u UTVI jer je novi, čelni čovek, vrlo važan drug u opštinskim strukturama i dugo je pamtio. „Pravi“ venčani poklon, a Mirjana u drugom stanju.
Komercijalni direktor grafičkog preduzeća čuo je da sam nezaposlen i nudi mi da postanem šef prodaje. Ne znam kako je do toga došlo jer ni u jednom grafičkom preduzeću širom Jugoslavije nisu postojale prodajne službe već „prijem poslova“ preko šibera na vratima, stojeći – i kupac (naručilac) i prodavac.
Na Prvoj izložbi ambalaže i pretpakovanih proizvoda SAVROPAK 65 u Holu Doma sindikata u Beogradu, dobijamo Diplomu kao najoriginalniji izveden štand, a drugu za prvu kutiju keksa u punom koloru ikada proizvedenu (do tada u Jugoslaviji).
Pošto štampamo i časopis SAVREMENO PAKOVANJE, jednog dana upoznajem tada već slavnog i autoritativnog Novicu Vučetina, glavnog i odgovornog urednika časopisa i izvođača navedene izložbe. Posle nekoliko poslovnih susreta, dobijam ponudu da pređem kod njega i postanem urednik publiciteta. Ponuda koja se ne odbija.
Tada, uglavnom, i u Jugoslaviji dominira zanimanje „akviziter“, časni naziv posla na kome je nastala propagandna industrija u SAD. To zvanje je i danas u upotrebi, pogotovu ako je akviziter nosilac „prokure“, dokumenta koji ukazuje na obim slobode u pregovaranju sa oglašivačima. To je bila značajna prednost jer je ulivala poverenje kod naručilaca oglašavanja, kasnije i drugih tržišnih aktivnosti.
Pretpostavljam, štovani čitaoci ovog teksta (izraz koji češto koristi književnik i publicista – Basara), da mnogi od vas i ne znaju šta znači ovaj termin. To je registrovan pisani dokumenat koji potpisuje direktor firme koja izdaje zaposlenom „prokuru“ koji, tako, postaje „prokurist“ sa jasno opisanim stepenom prava u poslovanju koji se, na zahtev klijenta, smeo i pokazati i dozvoliti njegovo čitanje od strane zainteresovanog, potencijalnog ili postojećeg partnera. „Prokura“ se izdavala za izvršenje jednog – određenog posla ili na definisan vremenski period.
Kod nas ovaj drugi deo opisa, koliko znam, nikada nije saživeo. Uglavnom su se tako nazivali penzionisani vojnici i policajci kod skupljanja oglasa. Nisam siguran da je iko od njih dobio taj dokumenat „prokuru“. Bili su a i danas je tako, nagrađeni procentima od dobijenih poslova. Termin „akviziter“, kao i „komercijalista“ je nešto ružno i uveden je naziv „producent“ kao kod proizvođača američkih igranih filmova.
Manje birokratizovane firme uvele su naziv „urednik publiciteta“. Imali su malo prošireniju slobodu u pregovorima i u pokretanju određenih tržišnih aktivnosti.
Tako sam i ja, 1. januara 1966. prešao da radim u SAVREMENO PAKOVANJE na opisano radno mesto. Početkom 1968. postao sam i direktor prodaje.
Često sam o tome pisao i govorio, sredinom te godine, Upravni odbor UEPS-a postavio me je za glavnog urednika glasila „Ekonomska propaganda“. Period 1966 – 1973. moje je zlatno doba. Prvo, upoznao sam sve velikane na tržištu marketiških i srodnih usluga ne samo u Jugoslaviji nego širom sveta.
Neposredno sarađujem sa dva velikana: Novicom Vučetinom i Mirkom Markovićem, obojica diplomirani ekonomisti, poliglote i izrazito kreativni, bez obzira što je Mirko (Marković) godište moje mame. Energični, kao posebna karakteristika koja je, i dan-danas, slabije prisutna kod mnogih.
Nebrojeno stručnih članaka su napisali u „Ekonomskoj propagandi“, glasilu UEPS-a, kasnije i u „Privrednoj propagandi“. Kasnije sa promenjenim ulogama. Kao njihov učenik postajem glavni i odgovorni urednik. Imajući u vidu tehnološko-proizvodne procese, moram da kažem da su glavni urednici određene rukopise čitali po tri-četiri puta, ponekad i češće. Temeljitije nego što se čitaju udžbenici kada se pripremaju ispiti.
Prvi put kada se dobije rukopis, pogotovu ako je to proizvod inicijative autora. Da li ga prihvatiti i objaviti ili ne.
Drugi put temeljitije. Već se radi na redakciji rukopisa.
Treći put kada se dobiju otisci slogova i kada se vrši korektura i finalna redakcija.
Četvrti put kada se radi superrevizija rukopisa uoči same štampe.
Eto, o tome mislim da nikada nisam pisao, tako sam mnogo toga učio. I naučio.
Nisam siguran da li sam više naučio tako čitajući rukopise mnogih elitnih autora ili na kreativnim radionicama, kongresima, simpozijumima i festivalima, kada sam gledao „svojim očima“ i slušao „svojim ušima“, prezentacije poslovnih slučajeva. Od načina utvrđivanja problema ili realnosti postavljenih ciljeva, do primenjenih tržišnih aktivnosti i načina egzaktnog merenja ostvarenih rezultata (koji ne moraju uvek da budu izraženi fizičkim obimom prodaje, ostvarenim finansijskim rezultata ili nekim trećim merenjima).
To sam, jedva, postao u svojoj 35-toj godini starosti, što je bila vrlo retka, izuzetna pojava. Otac mi se teško razboleo, bilo je neizvesno i tražio je da mu ispunim poslednju želju – da postanem član partije. Podneo sam molbu 1973. OO SKJ sa čak tri preporuke jugoslovenskih uglednika – bilo je uobičajeno da bude jedna. Sekretara OO SKJ bunio je IAA pa još sa sedištem u Njujorku, a tek što sam član Svetskog IAA saveta i šta ću ja „tamo“. Bio je uveren da nikada neću biti primljen u SKJ. Teritorijalno, pripadao sam mesnoj zajednici a tu su, u najvećem broju, penzionisani vojnici i policajci, domaćice i studenti i oni to neće nikada prihvatiti. Kada sam podneo zahtev da mi se vrati molba sa preporukama kako bih imao uspomene na deo života, novoizabrani sekretar, inače magistar ekonomskih nauka, odlučio je da rizikuje i iznese moj zahtev za prijem u SKJ. Postavio je, po meni, strašan uslov: da se moja molba i preporuke ne čitaju jer ću, u tom slučaju, sigurno biti odbijen. On će da je prepriča onoliko koliko bude smatrao dovoljnim. Znao je čime se bavim i koliko sam tvrdoglav. Tražio sam da razmislim jer nisam mogao da shvatim da treba da se stidim svojih profesionalnih i drugih aktivnosti. Ponudio mi je sedam a ja sam tražio četrnaest dana.
Otišao sam, po pozivu, na sastanak OO MZ SKJ, saslušao najkraći mogući opis ko sam ja (sekretar je pričao manje od jedne minute). Dobio sam već pripremljenu knjižicu člana SKJ i struk crvenog karanfila. Nisam dobio uobičajenu šansu da se zahvalim na iskazanom poverenju i druge očekivane reči na vernost. Sa sastanka sam otišao pravo kod roditelja i sa knjižicom člana SKJ mahao ocu ispred nosa. (Odmah je ozdravio.) Živeo je, nakon toga, još dvadeset šest godina (1913 – 2001).
Partijski život okončao sam, svojom voljom, 1989. posle čuvene (skaradne) sednice CK SK Srbije kada je smenjen Ivan Stanbolić a sudbinu građana Srbije preuzeo Slobodan Milošević. Te godine je prestao, na užas mog oca, moj partijski život.
Zapravo, neposredno. Na nekoliko dana pre ubistva Ivana Stanbolić, lično sam mu dao saglasnost da budem njegov šef Izbornog štaba za predsednika Srbije. Bio sam spreman, ali i raspoložen da to radim.
Bio sam i šef Izbornog štaba Milana Beka u Kragujevcu na izborima 2000. Tamo je suvereno vladao SPO i Stefanović, gradonačelnik grada. Od četiri mesta za poslanike u Saveznoj skupštini, osvojili smo dva mesta (SPS i JUL), a za treće falilo nam je sedam (!) glasova.
Vodio sam i kampanju za, tada, mr Karolja Kasaša, inače generalnog direktora POTISJE KANJIŽA i ušao je među sedmoro članova Veća Republike u Saveznoj skupštini (zahvaljujući Crnoj Gori, Jugoslavija je, još uvek, formalno postojala). Te tri kampanje nisam vodio kao politički aktivista već kao marketinški poslenik.
UTVA I MOJI „NESTAŠLUCI“
Oglasna poruka je glasila: SREĆAN TI ROĐENDAN, REPUBLIKO!
U potpisu: Radnička klasa Fabrike aviona UTVA. Zaštitni znak bila je stilizovana ptica Utva zlatokrila.
Prvih dana decembra uzbuna po vertikali. Zasedaju nadležna tela u CK SKJ i SK SSRNJ do lokalnih.
Dok traju te diskusije, jedan – vrlo ugledan i autoritativan novinar u listu „Borba“, organa SK SSRNJ, ponekad većeg ugleda i značaja od partijske novine „Komunist“, objavljuje vrlo pozitivan komentar o oglasnoj poruci UTVE kao primer kako treba prekinuti sa formalizmima i „kalupima“ i neposrednije komunicirati sa građanima. Termin „komunikacija“, pogotovu „interaktivna komunikacija“ još nisu u zvaničnom vokabularu.
Prestaju diskusije i događaj se više ne spominje kao da se ništa nije desilo! Ostale su pojedine sumnje ali se samo šapuće „ko sam ja, čiju zaštitu uživam, kada sam sin običnog radnika“, provociraju tako i mene određeni ljudi širokih interesovanja.
U međuvremenu, radim(o) na izradi novogodišnje čestitke UTVE.
U nekoj stručnoj knjizi (članku?), pročitao sam da primalac (a bilo je osoba koji su dobijali na stotine i više čestitki), pamti, najčešće, tri: prvu, poslednju i najlepšu (po svojim kriterijumima. Ponekad i od beznačajne osobe pa do autoritativnih, lični kriterijum bilo je svačije pravo.)
Na tržištu se pojavljuje nov grafički materijal: karton „bindakote“ 300 g/m2, jednostranog visokog sjaja. Nove su i vrhunske grafičke boje „Kessler“. Materijal je izazovan ne samo što je nov proizvod. Grafičko preduzeće „6. Oktobar“ u Pančevu (naziv firme je određen po datumu oslobođenja grada u Drugom svetskom ratu), upravo je pustilo u rad najsavremeniju grafičku mašinu „Neobila – Athena“. Odlučujem(o) se za grafičko rešenje u crnoj boji (!). Odsjaj je bio kao u ogledalu.
Ni sanjati nisam mogao da se u partijskim i vladinim organima razmatra smena rukovodstva UTVE zbog ne snalaženja u transformaciji sa vojnog na civilni program proizvodnje. (Ruku na srce, mnogi su u Jugoslaviji na tim proizvodnim i tržišnim problemima, pali. O tržištu i mehanizmima novog načina poslovanja, ni na jednom fakultetu bilo kog profila ne uči se ni slova.
A na čelu UTVE stajao je viši industrijski tehničar (to zvanje dobijali su diplomirani učenici na srednjim tehničkim školama, sa određenim godinama radnog staža i sa položenim, na neki način, državnim ispitom (čije je gradivo više bilo ideološke nego stručne forme. Ni termini „konkurencija“, „ponuda i potražnja“ i drugi adekvatni, još nisu u poslovnom i političkom vokabularu.)
Prvi utisak, svi su oduševljeni. I komentari primalaca su pozitivni. Odjednom, kao preko noći, menja se raspoloženje. Optužen sam da sam odao državno-poslovnu tajnu (partijski ideolozi se ne spominju – oni, retko kada, javno saopštavaju svoje misli – od kritika do pohvala). Otkuda ja znam da će UTVA temeljno izmeniti proizvodni program, samim tim i rukovodeći tim. A o tome se još raspravljalo i ko je „moj izvor informisanja“. Čestitku, zbog crne boje, poistovećuju sa čituljom. Čitulja najavljuje smrt firme!
Komentator „Borbe“ – onaj isti, jadan i ne znajući „šta se iza brda valja“, pozitivnom kritikom i proglašavajući novogodišnju čestitku UTVE primerenom i uzornom, opet me spašava od javnih i drugih osuda koje su, počesto, bitno uticale na razvoj pojedinih karijera – u negativnom smislu. (Tada još nije bilo profesionalnih festivala na kojima se ocenjuju zidni kalendari, novogodišnje čestike, poslovni pokloni i slično (to će, dvadesetak i više godina kasnije, uvesti (pokojni) Dragan Kosanović u Novom Sadu koja jeste postala jugoslovenska smotra tih dostignuća).
Tog komentatora nikada nisam upoznao. Tada to i nije bilo tako lako. A i neki drugi su to pokušavali.
Svojevoljno napuštam rad u UTVI (posle tri i po godine staža). Takvi potezi pojedinaca nisu dobro vrednovani. Čak je dobijalo i atribut nevaspitanog dati otkaz firmi ili na radno mesto (što je bilo ređi slučaj). I to u periodu kada se uvode nagrade za vernost firmi (0,5% veća plata za svaku godinu radnog staža, ručni časovnici sa posvetama i slično), a druge firme nisu rado primale ljude tog morala.
Aktivnije pišem od svoje trinaeste godine kada sam, zbog navodno zapaženih pismenih zadataka (lektire), izabran za predsednika Literalne sekcije Osmogodišnje škole „Dositej Obradović“ u Pančevu.
Kao anegdota a nije, kada smo došli iz Belgije u Jugoslaviju i gde nam je, zbog tatinih radnih kvalifikacija, određeno da se nastanimo u Pančevo, a to je bilo oktobra 1947., normalno, roditelji su me upisali u drugi razred osnovne škole (jer sam u Belgiji završio prvi). U prvi sam krenuo sa šest godina i to je važno zbog onog što sledi. Jednog dana upravnik škole je pozvao oba moja roditelja da obavezno zajedno dođu kod njega na razgovor. (Posle su mi rekli – mirisalo je na zlo.) Nije bio problem što nisam poznavao ćirilično pismo, već što nisam govorio srpski, više je to vuklo na hrvatski sa dalmatinskim i italijanskim rečima i žargonima. Predložio je roditeljima da me vrate u prvi razred. Da to neće biti od posebnog značaja jer ću biti sa vršnjacima i niko neće znati da sam ponavljač. Za ekser sam govorio „brokva“, za čaršav „lancun“, za prozor „finestra“, za viljušku „pijun“ i slično. Ni to nije bio problem, ali nisam razlikovao mnoga slova. Na primer „t“ i „d“, pa je tata bio „dada“, deda je bio „teta“, dan-danas se mučim sa slovima: „đ“, „dž“, „ć“, „č“, ponekad i sa „k“ i „g“, a slovo „r“ nikada nisam naučio. Pošto sam celog života ostao antisluhista, otkrio sam da je rešenje mog problema u vizualizaciji, da zapamtim kako se koja reč piše. Posle nepune dve godine predsednikovanja sekcijom, smenjem sam sa te dužnosti zbog nepoznavanja pravopisa srpsko-hrvatskog jezika (što je bila istina). Uuvek bih dobijao dvojku (tada je to bila najniža ocena) a vadio sam se na pismene i na lektiru kada bih uvek dobijao peticu, retko kada -5.
PONAVLJAO SAM PRVI RAZRED
OSNOVNE ŠKOLE
Kada hoću da se sa nekim našalim upućujući određenu poruku, pravdao bih se da sam imao problema u svom školovanju i da sam čak ponavljao prvi razred, što je istina s kojom se retko ko može „pohvaliti“. Nisam davao obrazloženje vama opisano, ostavljajući u nedoumici sagovornika(e) da li je to neka moja šala ili sam toliko glup da ni prvi razred nisam uspeo da završim.
Problem je bio u inicijativi nastavnice srpskohrvatskog jezika (tako se, tada, zvao naš jezik) da svoju ćerku postavi za predsednika Literalne družine kao moguća prednost kod upisa u gimnaziju. A ćerka je tek bila očajna kada je pravopis i maštovitost u pitanju, a pogotovu kreativnost u slobodnim sastavima. Kada je istaknuta „njena“ kandidatura, ja sam, u svojoj diskusiji, rekao da je Ljiljana (njena ćerka) nepismena i nedostojna uloge predsednika Literalne družine, bez ijednog napisanog rada a kamoli objavljenog. To što sam govorio bilo je, tek za ono vreme, prava jeres. Kao moralnu satisfakciju, u svojoj trinanestoj i četrnaestoj godini dobijam dve Zmajeve nagrade.
Po položenoj maloj maturi (gde padam iz srpskog – igra traje i dobija uzbudljivu završnicu a na popravom pravim skandal i jedva popravljam ocenu iz srpskog – sa bednom trojkom), iste večeri sedam na voz i odlazim u Pulu, gde sam već ranije, na kontrolnim pregledima i testovima (raznih sadržaja) do fizičke spremnosti, primljen za pitomca VI klase MPŠ JRM, smer „klasična elektronika“.
Odmah počinjem da pišem za novinu JRM „Plavi Jadran“ sa prilozima iz pitomačkog života, o zgodama i nezgodama sa neškolovanim starešinama (skoro svi učesnici Drugog svetskog rata, generalno vrlo niskih činova upravo zbog svog skromnog obrazovanja) ali i uočenog – više nego vidnog raslojavanje između podoficira i oficira u JNA (engleska škola). To nije bilo adekvatno kako mi je otac Marjan (član Ilegalne komunističke partije Belgije od 1935. što mu je, kasnije, priznato kao članstvo u KPJ) i član Pokreta otpora Belgije od 1939/40. (Belgija je već bila pregažena na putu nemačke vojske prema Francuskoj), govorio o radničkoj klasi, samoupravljanju, značajnoj ulozi sindikata i, jasno, komunističkoj ideologiji. Karl Marks je bila njegova Biblija.
Kada su u Redakciji „Plavog Jadrana“ sa sedištem u Splitu, informisani (upoznati) da sam, samo u jednom danu dobio, raznim povodima, dvadeset pet smena prekoredne službe (tada su starešine imale pravo da bez pozivanja na raport, izriču kazne na licu mesta – od dve do pet smena – već prema činu i položaju), što je brzo prostrujalo kao apsolutni rekord ne samo u JRM nego i u čitavoj JNA, prekinuli su dopisničku saradnju. Dnevnik u životu nisam želeo da vodim (oni koji su me stimulisali da to ipak radim kako bih se, na taj način, „praznio“, imali su druge pobude kako i zbog čega koristiti moje pisanije, a to zadovoljstvo nisam želeo da im priredim. Znao sam da je i general Koča Popović, komandant Prve proleterske brigade formirane u mestu Rudo 22. decembra 1941. i da se taj datum obeležavao kao Dan JA, odnosno JNA, vodio Ratni dnevnik (to je jedna od obaveza oficira na određenim položajima u ratnim uslovima i dan-danas kada su na ratnom položaju), obično bi ostavio dnevnik u nezatvorenoj vojničkoj (oficirskoj) torbi i negde otišao. Oficiri OZN-e bi se poveselili jer su znali da je Koča aristokratsko dete, iz bogate trgovačke porodice, diplomirao na Sorboni, španski borac i Prvoborac, pripadao raznim literalnim i drugim pokretima pre Drugog svetskog rata i brzo bi njegov dnevnik bio u njihovim rukama. Živo su ih zanimale njegove beleške koje bi satima ispisivao. Još brže bi ga vratili u torbu iz koje su ga uzeli jer im je bio nekoristan – bio je pisan na francuskom jeziku.
U svom testamentu stavio je embargo na sve svoje rukopise koji ističe 2030. Jedva čekam da se ti rukopisi prevedu i prirede za štampu i da, natenane, pročitam i analiziram šta sam znao, šta sam mislio a šta uopšte nisam znao iz tih revolucionarnih događanja i njegove uloge koje je bila atipična sve do dana njegove smrti.
Da se vratim na pisanje. Hteo sam da pišem za „Plavi Jadran“ ali oni nisu više hteli mene kao saradnika (honorari tada nisu postojali – bolje ništa nego bednih iznosa kao što su danas).
U šali volim da kažem da je kultni film „Oficir i džentlemen“ sa Ričardom Girom u glavnoj ulozi, priča o mom životu. Zbog svoje tvrdoglavosti, imam i trinaest dana vojnog zatvora (2+1+7+3). Hteli su i to da mi upišu u Vojničku knjižicu (tzv. „bukvicu“) ali je, tada, jedan mladi, školovani oficir u Vojno-pomorskoj akademiji, konstatovao da u nekim vojničkim pravilima piše da se kazne zatvora do trideset dana trajanja, ne upisuju po završetku vojne obaveze. Ko zna kako bi izgledala moja sudbina i sam život da je u rubrici „kažnjavan“ upisano da sam bio vojni zatvorenik. Sada vam o svemu ovome i što sledi, sigurno ne bih pisao. A i zbog Šekspira, ne verujem da bi neko drugi na mom mestu o svemu ovome napisao i slova.
Nastaviće se u još 5 delova, i to svakog drugog dana: 31.01., 02., 04., 06. i 08.02.2021.
SNAŽAN I BRZ RAST MNOGIH AGENCIJA KOJI IH JE ZAVARAO VODEĆI U PROPAST.
OD MARKETINŠKIH AGENCIJA DO OSAVREMENJENIH PRODAVACA OGLASNIM PROSTOROM U MEDIJIMA.
Dok su novinari (jasno, i reporteri) svetskog ugleda, znanja i umeća, krasili imena TANJUGA, POLITIKE, BORBE, VJESNIKA, DELA, RTB i RTZ, bili naši pedagozi i učitelji, dotle smo u Novinarskoj školi koja je funkcionisala u okviru JUGOSLOVENSKOG INSTITUTA ZA NOVINARSTVO (u Beogradu), učeni i o etici, korektnosti, proveri izvora informisanja, umeću postizanja ravnoteže između različitih stavova, posebno o izbegavanju mogućih zloupotreba izvora informisanja.
Posebno su nam govorili o neophodnoj pažnji u interpretaciji određenih pojava i događaja koji se ne mogu neposredno dokazivati, niti se pozivajući se na dokumenta kojih, u suštini, nema, te pokušati tvrditi nemoguće.
Čemu sve ovo u uvodu materijala koji ima druge neke ciljeve.
Ovde dolazimo na zanimljivu temu: u stotine i hiljada naslova udžbenika ili publicističkih knjiga, bez obzira na zemlju porekla, u ovom slučaju od reklame, preko oglašavanja do marketinga, o odnosima između oglašivača, agencija i medija, interesima svake od pojedine strane i o problemima koji su, manje-više, vidni, skoro da nema ni slova. Mnogi autori su, jednostavno, „zamoljeni“ da o tome ne „talasaju“, da ne ukazuju na, u suštini, vidne probleme pa čak i na zloupotrebe koji su, po pravilu, uvek na štetu krajnjih potrošača. U „prevodu“, kada bi se pisalo (polemisalo) o mnogim vidnim problemima na ovim poslovima, to bi uvek išlo na štetu oglašivača (proizvođača ili davalaca usluga); agencija (različitih poslovnih aktivnosti) i medija, koje se rađaju kao „gljive posle kiše“. Koji, to je bar i prostim okom vidno, računaju da će obezbediti egzistenciju, prihodujući kod nekih i do 100%, isključivo od prodaje oglasnog prostora i vremena.
Tada, dođe kao normalno, sva su sredstva dozvoljena. A čak je i u surovom sportu – u boksu, zabranjen udarac „ispod pojasa“.
O POPAJU I OLIVI
U svom prilogu „Oliva i Popaj“, deo koji je takođe posvećen tržištu marketinških usluga, nesmotreno sam najavio da ću drugi prilog (prvi je nosio naslov „Ne postoji budućnost. Postoji sadašnjost“), na ovom istom portalu (OlivellBeWorld), objaviti 30. decembra. Preključe!
„Poranio“ sam, određujući i naslov i datum publikovanja drugog priloga u nizu, u suštini, o istoj temi.
Stao u međusobnoj dilemi, da li da pišem o pojavnostima na tržištu marketinških usluga na svetskoj ili samo na domaćoj sceni.
GMA – GRUPACIJA MARKETINŠKIH
AGENCIJA KAO SMETNJA
Još uvek pamtim kako sam sprečen (na surov način i kažnjen), raspadom GMA, Grupacije marketinških agencija u okviru Sektora za trgovinu i usluge PKS, Privredne komore Srbije. Zanimljivo je kako su preostali članovi GMA odmah, promenivši pun naziv u Grupaciju agencija za tržišne komunikacije, (ne)svesno priznali da se i ne bave integralnim marketinškim aktivnostima već samo od nekih tržišnih komunikacija.
Danas je GMA, koliko sam informisan, totalno neaktivno.
Njihovom (ne)budnošću jer je to možda bio i taktički potez, prihvaćen je Poslovnik o formiranju i radu Etičkog komiteta GMA. Tu grešku nisu smeli da ponove kod usvajanja Poslovnika o radu Etičkog komiteta GMA kojeg je, posle godinu dana rada na čak osam verzija, trebalo usvojiti na utvrđenoj (zakazanoj) plenarnoj sednici.
Taj dokumenat rađen je na bazi pravila Tripartitnog EAT komiteta EU, sastavljenog od predstavnika oglašivača (po nepisanom pravilu, multinacionalnih kompanija – velikih oglašivača, (isto tako multinacionalnih oglasnih agencija) i medija (kojih je bilo, prema poslednjim saznanjima osam, jasno prema stepenu razvoja sadržaja medija). Korišćeni su i kodeksi samoregulative usvojeni od strane ICC (Međunarodne trgovinske komore čije je sedište u Parizu). Neophodno je ponoviti da je i Srbija bila jedan od osnivača ICC i da je pravni naslednik tih osnivačkih akata PKS, PRIVREDNA KOMORA SRBIJE. Samim tim, da su i za naše privrednike obavezujući svi njeni akti, i da su, u slučaju neusaglašenosti, stariji, obavezujući u odnosu na naše. Tu ne postoji kratica „ali“.
REČ – DVE O PIČEVIMA
Jedan od prvih ostvarenih zadataka iz osnivačkog akta GMA bio je usvajanje Pravilnika o pičevima, u proceduri iz međunarodne prakse, skoro sa apsolutnom saglasnošću svih članica GMA.
Donete su norme koje su trebalo da budu obavezujuće za sve oglašivače sa naših prostora o načinu odabira agencija za izvršenje projektovanog zadatka. Jasno, najviše je obavezivalo agencije o preduslovima i uslovima konkurisanja za dobijanje određenih poslova.
Nije trebalo da se čeka na rezultate njegove primene.
Na prvom raspisanom konkursu jedne velike banke međunarodnog kapitala, u tekstu koji nije poštovao ni osnovne norme što bi bilo nezamislivo u njihovim matičnim zemljama (osnivača, vlasnika), prijavile su se skoro sve naše tzv. velike agencije.
Nekoliko članica GMA, po tom saznanju, odmah su napustile članstvo. Shvatile su nemoć. Dokumenti samoregulative, nigde u svetu ne proizvode pravno dejstvo. Velike su to znale i zbog toga i nisu se protivile donošenju (usvajanju) Pravilnika o pičevima.
„Veliki“ i partijski povezani (jedno od nepisanih pravila), su bili dobro informisani da ti nonsensi ne mogu da izazovu javnost i njihovu reakciju. To je period vladavine DOS-a, naročito Demokratske partije (DS), dominantnih partija koje sve mogu. Pa i da spreče moguću medijsku buku ukoliko bi došlo do takvih intencija.
Pravilnik o pičevima ostao je mrtvo slovo na papiru.
Kada danas posmatramo i kritikujemo načine ponašanja SNS, Srpske narodne stranke i njenih koalicionih partnera, uvek imajmo u vidu da su, na našu žalost, mnoge poteze DOS-a i DS samo razradili i doveli do savršenstva.
Ako posumnjate u ove navode, uzmite spisak postojećih agencija i pregled njihovih klijenata. Možda vam bude, mnogo toga, sve jasnije.
_____________
U sledećem prilogu napisaću nekoliko reči o WFA (Međunarodnom udruženju oglašivača) i njihovom uticaju na stanje i razvoj tržišta oglašavanja.
Verujem da je to bitan preduslov da se bolje razume tržište komunikacionih pa i marketinških usluga, od sredine prošlog veka do današnjih dana. Posebno, šta je sve aktuelno kada je Srbija u pitanju.
Onda će mnogi ovi tekstovi, adekvatni uslovima ali i praksi koja vlada u Srbiji, biti shvatljiviji a moguće ocene adekvatnije.
NASTAVAK: Čim se Žozef i Ivan međusobno dogovore da li i koliko da budu neposredniji u pisanju.
podržite Žozef-Ivan Lončar i mene u želji da vratimo veru u prave vrednosti marketinga.
Ja bih volela da na proleće 2021. u maju, povodom toga, održimo konferenciju kako biste upoznali prave zvezde marketinga iz Subotice, sa Palića, Srbije, Balkana, dijaspore.
Sve ima smisla, obzirom da je Žozef u svetu marketinga preko 60 godina.
Ove godine u oktobru je bilo 10 godina od smrti Dragana Sakana, najvećeg marketing stvaraoca na ovim prostorima. Da je ostao živ 19.07. bi napunio 70 godina. Njegovi prijatelji su rekli da je bio toliko talentovan, da je stvarao za 7ricu.
Karijeru u marketingu je počeo kad sam se ja rodila 1975. Napustio nas je u svojoj 35 godini karijere, 60. godini života.
Slava mu!
Povodom 8. rodjendana mom Blogu Oli Well Be World i 22 godišnjoj karijeri, prvenstveno u marketingu, želim da napravimo najbolju konferenciju na svetu, baš ovde na Paliću.
СКОРО ПА ХИЉАДУ ПЕТ СТОТИНА
Панчево, 11. децембар 2020.
Од срца вам хвала што сте разумели моје побуде када сам, протеклих дана, одлучио да неколико пригодних речи упутим упокојеном професору, др Момчило Милисављевићу са Економског факултета Универзитета у Београду.. Радујем се не само што сте разумели већ и што сте подржали оцену да је Србија увек имала храбре, смеле, образоване, далековиде људе који никада нису крили своје личне особине. Напротив, смело су их ставили у корист свог народа на који су увек били поносни.
Тако је било и 1967, па 1968, па 1971. и у наредим годинама када група већ формираних професора од Марибора до Охрида у другим научним дисциплинама, открива један нови свет – свет маркетинга, приљежно га савлађују и своја нова знања преносе својим студентима.
И данашњи наследници професора Милисављевића, формирани на одличним основама, постају свесни и то не крију већ храбро истичу да се не може говорити о реиндустријализацији уништене не само привреде, већ да се мора почети, буквално све, испочетка. Колко сам информисан, а требало би да јесам, многи привредници су спремни да прихвате пружену руку и примењују неопходна знања о привређивању; кроз тржиште и његове механизме, кроз савремене методе управљања и руковођења, о психологији потрошача, кроз начине вођења конкурентских утакмица…
Број од вас близу хиљаду пет стотина (1.487), који сте прочитали пригодне речи поводом смрти доајена маркетишке филозофије у изворном смислу речи, јасно указује да су многи учесници на тржишту спремни за слободну тржишну утакмицу. Да прихватају да им наука, и у овој области, буде озбиљна водиља.
Одушевили сте ме. Ви, не само бројем, већ и јасно изреченим мислима и порукама.
Kupovina poklona za rođendan naših najdražih ljudi, a naročito dece, zvuči kao zanimljiv i jednostavan zadatak.
Za mene je ovoga puta pravi poduhvat, jer biram poklon za moj poseban svet Oli (OliWellBeWorld).
Želim da moju ljubav Oli obradujem originalnim darom za 8.rođendan. Poklon treba da bude drugačiji, da efekat iznenađenja traje bar 365 dana i duže.
Uzimam u obzir ovaj period kada je preporuka da budemo kod kuće, na distanci, da budemo štedljivi u poklonima.
Sastavljam listu, koja bi je sigurno dovela do efekta “To je to, moja mamice” ili omiljenog VRISKA “URA! Sve si pogodila, najdraža moja mamice. To sam baš želela⭐️!”
Volim kada mi skoči u zagrljaj, ljubi me i govori još dugo satima da je “dobra vila” uspela sve da joj ispuni, i da su baš ovo njoj najvažnije želje. Zahvalnost ume da iskazuje satima.
Šta bi je obradovalo?
Zabavna rođendanska igrolika žurka je gotovo neizostavna.
Koga pozvati?
Decu, članove porodice, ili sve zajedno.
Ako pozovem, moram ceo razred, a ima ih 25.
Sme zbog mera samo 5.
Zato može online 50.
Znam da voli neobične stvari.
U uži izbor su ušli:
mozgalica- društvena igra da se zajedno u ovim zimskim noćima družimo i igramo,
beli plišani meda sa zelenom kapom i šalom
knjiga praktičnih životnih priča ili bajka
lepa haljina
putovanje.
Sve je to sjajno i instant brzo rešenje za period pre marta 2020.
Najviše bi je obradovalo da ovo bude sve uključeno- All Inclusive.
Jasno mi je da mora biti originalni poklon koji će sadržati sve ovo.
I kao rešenje mi se učini da je najbolje da joj napišem priču.
Kakvu priču?
Priča treba da okupi sve njene vršnjake i najbliže rođake i prijatelje, velike i male.
Ona mora da bude interaktivna, kako bi se dobio efekat igrolike žurke i da drži pažnju.
Trebalo bi da bude i puna znanja, kako bi kroz igru mogli nešto svi i da nauče.
Treba da bude zanimljiva kako bi držala pažnju bar 2 sata.
U njoj treba da bude i junak Beli meda sa zelenom kapom i šarenim šalom.
Priča treba da bude lepo upakovana i da izgleda kao Oli u najlepšoj haljini.
Putovanje će biti dolazak na online žurku ovde u OliWellBeWorld.
POZIVNICA ZA OLI ROĐENDAN
Dragi drugari,
pozivam vas da dođete na IGROLIKU ONLINE ŽURKU 11.12.2020. od 18-20.00 h u “OliWellBeWorld”.
Umesto poklona, Oli bi najviše želela od svega da:
1. napišite ovde u komentaru čestitku za rođendan
2. nacrtajte belog medu sa zelenom kapom i šalom na temu “Sa Oli na rođendanskoj žurci” i pošaljite crtež mailom na: olivera@oliwellbeworld.com
Oli bi se jako obradovala da je iznenadite sa ovim poklonima – komentarima i crtežima na dan rodjendana 11.12.2020.
Ja ću ih sakupiti za nju i uručiti joj baš toga dana.